Slavko Kopač (Vinkovci, 1913. – Pariz, 1995.), slikar, kipar i pjesnik, Slavonac koji je unatoč polustoljetnom životu i boravku u Francuskoj slavonski akcent u govoru nosio, a prašinu pod nogama osjećao cijeloga života odlučio je ratne 1993. godine Galeriji Klovićevi dvori (tadašnjem Muzejskom prostoru) pokloniti sedamdeset umjetničkih djela – slika, crteža, kolaža, grafika, reljefa i skulptura, koja su dovezena iz Kolekcije Art brut u Lausanni.

Ovoj donaciji što ju je inicirao sam umjetnik uslijedile su i druge po njegovoj smrti. Supruga Paulette Kopač 2003. godine poklanja Galeriji Klovićevi dvori dvije njegove slike, a gospođa Blanka Restek iste godine daruje još tri Kopačeva djela.

Iako brojčano nevelika, darovana zbirka antologijski predstavlja Kopačevo jedinstveno stvaralaštvo, istodobno blisko i nadrealizmu i enformelu te najpotpunije izraženo u art brutu, odnosno vlastitoj i osobnoj njegovoj inačici. Ona daje presjek opusa od prvih zagrebačkih veduta s kraja 30-tih godina 20. stoljeća, kojima je po završetku Kraljevske umjetničke akademije u klasi profesora Vladimir Becića kročio u svijet hrvatskoga modernog slikarstva, preko akvarela i crteža iz godina provedenih u Italiji do najplodnijega pariškoga razdoblja – krhkih sliko-skulptura, minijaturnih keramika i papirmašea iz šezdesetih godina te slika i kolaža iz posljednjeg razdoblja.

Već su Kopačevi rani gvaševi i akvareli (Savska cesta i Akvarel Zagreb iz 1938. godine) slobodniji u tretmanu po uzoru na neprikosnovene mu autoritete Josipa Račića, Miroslava Kraljevića i Lea Juneka. Odlaskom u Italiju četrdesetih godina, iako još uvijek odan klasičnim tehnikama, sve se više priklanja nadrealističkim temama, spontanosti i unutrašnjem ritmu sasvim dokidajući postulate akademske umjetnosti. U tom razdoblju njegove slike nastanjuju životinje i veseli likovi u neočekivanim prostornim odnosima (Ptica i sunce, Farma), koji, oživljeni dahom dječje naivnosti, tvore novu i nepoznatu realnost.

Ponovnim dolaskom u Pariz, njegov grad iz snova kojem je stremio željan novih vidika te u kojem će i ostati do svoje smrti, intenzivirat će se njegova težnja ka spontanosti i neposrednosti u umjetničkom izražavanju te će razviti sasvim novi likovni senzibilitet i slikarski metier koji će ga dovesti do potpunog ukidanja klasičnih slikarskih konvencija. Boja se još više osamostalila, oslobodila tereta forme, namaz postaje gušći, a tekstura neprobojna. Elementi su to što će ga postupno dovesti do onoga s čime ga najčešće povezujemo, a to je sirova umjetnost – art brut.

Kopač je prekoračio granicu slike kao dvodimenzionalne plohe. Tušu, akvarelu i ulju pridružili su se najrazličitiji materijali, prirodni i umjetni, sve objedinjeno u osebujne slojevite kolaže i reljefe, koji unatoč grubosti i sirovosti ne teže destruktivnosti.

Granice između slika, reljefa i skulptura teško se razaznaju, jer Kopač, neograničen na jedno stvaralačko područje, slike modelira, a na skulpturama slika stvarajući opus što ga nije lako odrediti bilo kojim medijem u tradicionalnom smislu.

Slavko Kopač stvorio je opus što ide u red vrhunskih dometa hrvatske i svjetske likovne umjetnosti snažno obilježivši europsku likovnu scenu u drugoj polovini 20. stoljeća.